Mentalno zdravlje djece I mladih – temelj sretnog I uspješnog odrastanja

Mentalno zdravlje obuhvaća ravnotežu emocionalne, psihološke i socijalne dobrobiti koja osigurava optimalno funkcioniranje pojedinca u svakodnevnom životu. Prema definiciji World Health Organization (2022), mentalno zdravlje stanje je dobrobiti u kojem pojedinac prepoznaje svoje sposobnosti, može se nositi s uobičajenim životnim stresovima, biti produktivan i doprinositi svojoj zajednici. Psihosocijalni je razvoj stoga proces koji traje cijeli život i u kojem se pojedinac susreće s određenom krizom ili izazovom, a način na koji ih rješava (pozitivno ili negativno) određuje oblikovanje njegove ličnosti, odnosno izgradnju povjerenja, autonomije, inicijative, kompetencije i identiteta interakcijom sa socijalnom okolinom (Erikson, 2008). Pozitivno rješavanje kriza omogućuje izgradnju zdravih osobina ličnosti, dok ono neuspješno može otežati daljnji razvoj.

Prema dualnom modelu, mentalno zdravlje osobe nije jednostavno odsutnost mentalnog poremećaja, dok prisutnost mentalnog poremećaja ne znači nužno potpunu odsutnost pozitivnog mentalnog zdravlja (Greenspoon i Sasklofske, 2001 prema Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, 2021).

Na jednoj osi modela nalazi se razina psihopatologije (psihičkih tegoba), dok se na drugoj nalazi subjektivna dobrobit, koja uključuje zadovoljstvo životom, osjećaj funkcioniranja i osobnu dobrobit (Greenspoon i Sasklofske, 2001 prema Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, 2021). Tako je moguće, primjerice, imati visoku subjektivnu dobrobit uz prisutne određene simptome mentalnih tegoba ili nisku subjektivnu dobrobit, iako nema izraženih simptoma psihopatologije (Greenspoon i Sasklofske, 2001 prema Edukacijsko-rehabilitacijski fakultet, 2021). Nadalje, u okviru pozitivnog mentalnog zdravlja razlikujemo tri temeljne dimenzije (Keyes, 2005; Lamers i sur., 2011) koje su međusobno povezane i nadopunjuju se u okviru cjelovitog funkcioniranja pojedinca:

• Emocionalnu dobrobit koja obuhvaća učestalu prisutnost ugodnih emocija, zadovoljstvo životom, osjećaj mira i radosti.
• Psihološku dobrobit koja uključuje sposobnost samoprihvaćanja, osjećaj osobnog rasta, autonomiju i svrhovitost života, kao i vještinu stvaranja te održavanja pozitivnih odnosa s drugima.
• Socijalnu dobrobit koja se odnosi na prihvaćanje razlika među ljudima i opći pozitivan stav prema njima, aktualizaciju, odnosno vjerovanje u potencijal zajednice, zatim vlastiti doprinos zajednici, koherentnost kao doživljaj smisla i razumljivosti društvenog svijeta te integraciju kao osjećaj pripadnosti zajednici.

Među najčešće korištenim pokazateljima stanja mentalnog zdravlja pojedinca su, prema Lamers i suradnicima (2011), razina depresivnosti, anksioznosti i stresa, zatim razina samopouzdanja, zadovoljstva životom, otpornost na životne izazove, kvaliteta međuljudskih odnosa, kao i socijalna integriranost. Kada govorimo o pokazateljima mentalnog zdravlja djece i mladih, ono se odnosi na njihovu sposobnost nošenja s izazovima, razvijanja osobnih vještina i održavanja odnosa koji im pomažu u rastu i napredovanju u svojoj okolini. Taj proces oblikuju različiti čimbenici koji djeluju zajedno, a ranije intervencije mogu spriječiti dublje teškoće tijekom života. Kutcherov model mentalnozdravstvenih stanja razlikuje tri glavne razine, odnosno stres/smetnje, probleme mentalnog zdravlja i mentalne poremećaje (Kutcher, 2012 prema PoMoZi Da, 2019). Stres i smetnje su uobičajene i prolazne reakcije na životne izazove koje se najčešće rješavaju uz podršku okoline, dok se problem mentalnog zdravlja javlja kad pojedinac zbog izraženih i dugotrajnijih poteškoća ne može sam prevladati stres, što može utjecati na svakodnevno funkcioniranje (Kutcher, 2012 prema PoMoZi Da, 2019).

S druge strane, mentalni poremećaj označava ozbiljna i dugotrajna odstupanja koja su definirana dijagnostičkim kriterijima te zahtijevaju stručnu pomoć (Kutcher, 2012 prema PoMoZi Da, 2019). Važno je naglasiti kako mentalno zdravlje nije odvojeno od ukupnog zdravlja, već je njegov ključan sastavni dio.

Tjelesno i mentalno zdravlje blisko su povezani jer dobro stanje tijela utječe na emocionalnu i psihološku dobrobit, dok psihološka dobrobit može pozitivno utjecati na tjelesne funkcije i imunitet. Takav holistički pristup naglašava važnost brige o sebi u svim aspektima života, što rezultira snažnijim kapacitetima za suočavanje s izazovima i kvalitetnijim načinom života.

Prevalencijski podaci upućuju na znatnu rasprostranjenost mentalnih poteškoća diljem svijeta. Prema podatcima WHO-a (2022), 2019. godine je s barem jednim mentalnim poremećajem živjelo 970 milijuna ljudi, odnosno 13 % svjetske populacije, a među njima su najčešći bili anksiozni poremećaji i depresija. Pandemija COVID-19 dodatno je povećala te brojke, odnosno broj osoba s depresivnim poremećajem porastao je za više od 50 milijuna u jednoj godini, dok je anksioznost zabilježila sličan porast (WHO, 2022).

Prema najnovijim podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (2025), mentalni su poremećaji znatan javnozdravstveni izazov u Hrvatskoj zbog visoke prevalencije i učestalosti hospitalizacija osoba u radno aktivnoj dobi. U 2023. godini registrirane su 818.554 osobe s dijagnozama iz skupine mentalnih poremećaja (HZJZ, 2025). Najčešće dijagnostičke skupine uključuju neurotičke poremećaje povezane sa stresom, poremećaje uzrokovane alkoholom, shizofreniju te depresivne poremećaje, a te kategorije čine oko 60 % svih hospitalizacija zbog mentalnih poremećaja (HZJZ, 2025).

Navedeni podaci jasno upućuju na hitnu potrebu za sustavnim preventivnim radom u području mentalnog zdravlja. Jedan je od načina ulaganje u rano prepoznavanje i razvoj socijalno-emocionalnih vještina koje mogu dugoročno smanjiti prevalenciju mentalnih poremećaja, a time i njihov negativan utjecaj na pojedince i društvo u cjelini.

Mentalno zdravlje djece i mladih odavno je prestalo biti tema rezervirana samo za stručne krugove te je odgovornost na odgojno-obrazovnim ustanovama i roditeljima uključiti se u preventivne aktivnosti radi stvaranja okružja za njihov zdrav psihosocijalni razvoj.

Djeca i mladi posebno su osjetljiva skupina za razvoj poteškoća mentalnog zdravlja jer se tijekom djetinjstva, adolescencije i rane odrasle dobi odvijaju ključni razvojni procesi, a upravo se u tim fazama života najčešće javljaju početni simptomi koji poslije mogu upućivati na poremećaje mentalnog zdravlja. World Health Organization (2024) procjenjuje da globalno jedna od sedam osoba u dobi od 10 do 19 godina pati od mentalnog poremećaja, a u europskoj regiji čak jedan od pet adolescenata ima neki oblik mentalne poteškoće. Prema UNICEF-ovu izvještaju iz 2021., mentalno zdravlje djece i mladih snažno je povezano s njihovim identitetom i uspjehom u školi, a pandemija COVID-19 dodatno je pogoršala zabilježene trendove. Najčešći oblici mentalnih poremećaja kod djece i mladih, prema podacima WHO-a (2024) i UNICEF-a (2021), uključuju anksiozne poremećaje, depresiju i poremećaje ponašanja. WHO (2024) ističe kako su anksiozni poremećaji i depresija među vodećim poremećajima u dobi od 10 do 19 godina, pri čemu su samoubojstva jedan od glavnih uzroka smrtnosti u adolescentnoj skupini. UNICEF (2021) dodatno naglašava kako dječja mentalna dobrobit uključuje širok spektar emocionalnih, socijalnih i psiholoških aspekata, a poremećaji su često povezani s iskustvima stresa, zanemarivanja te socijalnim i ekonomskim nejednakostima. Istraživanje Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo iz 2024. godine pokazuje da 5,4 % šesnaestogodišnjaka ima izražene depresivne, a 8,2 % anksiozne smetnje, pri čemu su te smetnje znatno češće kod djevojaka nego kod mladića. Svaka je peta mlada osoba razmišljala o samoozljeđivanju, a 7,7 % ih je pokušalo samoubojstvo barem jednom, no, u usporedbi s 2019. godinom vidljiv je blagi pad takvih slučajeva (HZJZ, 2024). Istraživanja Organisation for Economic Co-operation and Development (2021) u europskim školama također pokazuju to da se znatan postotak učenika suočava s anksioznošću, depresijom, niskim samopouzdanjem i drugim poteškoćama te da su rana identifikacija i podrška okoline iznimno važne. Istraživanja iz područja obrazovnih i razvojnih znanosti potvrđuju da su socijalno-emocionalne vještine, poput samosvijesti, samoregulacije, socijalne svijesti i vještine odgovornog donošenja odluka, ključni zaštitni čimbenici u djetinjstvu i adolescenciji (Durlak i sur., 2011; Taylor i sur., 2017). Djeca koja razvijaju te vještine imaju veću vjerojatnost ostvarivanja kvalitetnih odnosa s vršnjacima i odraslima, uspješnije se nose sa zahtjevima školskog okružja te pokazuju višu razinu psihološke otpornosti. Razvoj pozitivnog mentalnog zdravlja stoga je neraskidivo povezan s razvojem socijalno- emocionalnih vještina. Socioemocionalno opismenjavanje u ovom je kontekstu temelj za bolju emocionalnu regulaciju te primjerenu interakciju djece i mladih sa svojom okolinom. Collaborative for Academic, Social, and Emotional Learning (2020) naglašava da je socioemocionalna pismenost temelj izgradnje pozitivnog mentalnog zdravlja jer omogućava djeci i mladima prepoznavanje te regulaciju emocija, razvijanje empatije, konstruktivno rješavanje sukoba i donošenje prosocijalnih odluka, a odsutnost tih vještina može povećati rizik za razvoj anksioznosti, depresivnosti, poteškoća u ponašanju i izazova u interpersonalnim odnosima. Programi implementirani u školama, a na socijalno-emocionalnom učenju, rezultiraju višom razinom emocionalne stabilnosti, boljim akademskim uspjehom, smanjenjem poteškoća u ponašanju te jačanjem zaštitnih čimbenika mentalnog zdravlja (Durlak i sur., 2011). Osim toga, sustavno razvijanje socijalno-emocionalnih vještina kod učenika potiče osjećaj pripadnosti školskoj zajednici, smanjuje usamljenost te poboljšava kapacitet za suočavanje sa stresnim događajima (Weare i Nind, 2011).

Uloga emocija i emocionalne regulacije u očuvanju mentalnog zdravlja iznimno je važna, što sustavno potvrđuje recentna literatura (Berking, 2024; Igra i sur., 2023). Emocionalna regulacija sposobnost je razumijevanja i upravljanja vlastitim emocijama. Nasuprot tome, poteškoće u emocionalnoj regulaciji često su povezane s raznim mentalnim poremećajima (Berking, 2024). Istraživanja pokazuju da upravo poteškoće u upravljanju emocijama mogu dovesti do impulzivnog ponašanja, izbjegavanja, dugotrajne emocionalne patnje, a time i pogoršanja ili nastanka poteškoća s mentalnim zdravljem (Igra i sur., 2023).

U hrvatskom obrazovnom kontekstu socio emocionalno opismenjavanje sve se češće prepoznaje kao integralni dio kurikuluma usmjerenog na dobrobit učenika. Školski sustav, kao mjesto primarnog socijalizacijskog procesa, pruža jedinstvenu priliku za sustavno razvijanje i jačanje socijalno-emocionalnih vještina preventivnim programima i radionicama. Time se ne oblikuje samo školska klima obilježena podrškom i suradnjom, već i osnažuje osobni razvoj učenika u smjeru odgovornog, empatičnog i stabilnog pojedinca. Može se stoga zaključiti da pozitivno mentalno zdravlje pretpostavlja kontinuirani razvoj socijalno-emocionalnih vještina, koje nisu samo pomoćne, već temeljne kompetencije za život u 21. stoljeću.

Navedeno jasno pokazuje da ulaganje u socijalno-emocionalni razvoj učenika ne donosi samo neposredne koristi u obrazovanju i njihovoj osobnoj dobrobiti, već i dugoročno doprinosi smanjenju prevalencije mentalnih poteškoća u populaciji. Projekti poput „Škole hrabrosti“ pridonose izgradnji tih vještina od najranije dobi, čime se djeluje ne samo preventivno, nego i promicateljski u smislu jačanja zdravih obrazaca ponašanja i odnosa u cijeloj zajednici.

Iako se društvo sve više zalaže i sve se više ulaže u promicanje mentalnog zdravlja, stigma je i dalje prisutna iz straha od osude okoline. Istraživanje Shim i suradnika (2022) pokazuje da mentalno zdravstvena edukacija među studentima, primjerice, znatno povećava svijest i smanjuje stigmu povezanu s poteškoćama mentalnog zdravlja. Studenti koji su pohađali edukaciju iz psihologije pokazali su poboljšanje uvjerenja o izlječivosti i smanjenje osjećaja srama povezanog s mentalnim poremećajima, kao i opći pad negativnih stavova i osjećaja stigme (Shim i sur., 2022). Zaključeno je da je ciljano obrazovanje učinkovito sredstvo u podizanju svjesnosti i smanjenju stigmatizacije mentalnih poremećaja među studentskom populacijom (Shim i sur., 2022). Kada je riječ o poteškoćama mentalnog zdravlja, kod djece i mladih izraženi su strahovi od marginalizacije i „etiketiranja“ kao slabih ili neuspješnih. Bitni su čimbenici rušenja predrasuda prepoznavanje poteškoća, dovoljno informacija o tome kome se obratiti, razmjena iskustava, edukacija i otvoreni razgovori u školi i obitelji. Gotovo polovina šesnaestogodišnjaka u posljednje dvije godine nije sudjelovala u edukacijama o mentalnom zdravlju, dok se s druge strane nameće važnost odgovornosti odraslih i zajednice u pružanju podrške i prevenciji mentalnih poteškoća kod mladih (HZJZ, 2024).

Gledajući iz stručnog kuta, dobrobit učenika ne može se svesti samo na ocjene ili prisutnost u školi. Unutarnji se svijet svakog djeteta oblikuje sukladno obiteljskoj dinamici, odnosima s vršnjacima, osobnim brigama, načinu na koji se nose s pritiskom i nizu drugih čimbenika. Svaki/a učenik/ca ulazi u učionicu s drugačijom kombinacijom tih iskustava, što znači da je učenicima potrebno dati univerzalno-preventivnu perspektivu određenim alatima za jačanje njihove emocionalne, psihološke i socijalne dobrobiti, ali i individualiziranu podršku ukoliko se ona pokaže potrebnom.

Osim mjesta za usvajanje nastavnih sadržaja, važno je da školski prostor bude i mjesto gdje se može otvoreno govoriti o mentalnom zdravlju, bez straha od osude. To podrazumijeva spremnost učitelja/ice da zaustavi tijek sata i primijeti ono što ne piše u bilježnici – poput napete šake, izostanka pogleda ili izgovorene šale iza koje se često krije nešto drugo.

Suradnja roditelja, učitelja i stručnih suradnika najučinkovitija je kada se ne svodi na formalna izvješća, nego na živu i kvalitetnu komunikaciju. U konačnici, suradnja roditelja, učitelja i stručnih suradnika temeljena na otvorenoj, empatičnoj i kontinuiranoj komunikaciji stvara okruženje u kojem se učenik/ca može razvijati u skladu s vlastitim mogućnostima i potrebama. Kada svi uključeni dijele odgovornost, međusobno se poštuju i usmjere snage prema zajedničkom cilju u obliku osnaživanja i jačanja otpornosti djece i mladih, škola ne postaje samo mjesto stjecanja znanja već i podrške, sigurnosti i osobnog rasta djece i mladih.

Uloga roditelja u zaštiti i osnaživanju mentalnog zdravlja djece

Roditeljski model postavljanja granica, pružanja podrške i otvorene komunikacije stvara temelje na kojima djeca mogu razvijati otpornost i osjećaj vlastite vrijednosti. Kada roditelji prepoznaju znakove povlačenja u sebe, promjene u raspoloženju ili poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju djeteta, pravodobna reakcija izrazito je važna. Djeca su najranjivija u razdobljima velikih promjena unutar obitelji, a otvorenim dijalogom i dosljednom podrškom moguće je spriječiti produbljivanje poteškoća. Kako bi se poteškoće prevenirale, važna je rana edukacija roditelja o mentalnom zdravlju i važnosti socioemocionalnog opismenjavanja, voljnost roditelja za uključivanje u preventivne programe vrtića i škola te otvoren i podržavajući roditeljski stav prema dječjim potrebama i emocijama.

Uloga škole u zaštiti i osnaživanju mentalnog zdravlja djece

Briga o mentalnom zdravlju zasigurno je iznimno važna u odgojno-obrazovnim ustanovama jer znanstvena istraživanja jasno potvrđuju kako je dobro mentalno zdravlje osnova zdravog psihosocijalnog razvoja djece i mladih, njihova učenja, školskih postignuća i kvalitetnih odnosa s drugima (WHO, 2022). Škola je, uz obitelj, jedno od najvažnijih okružja u kojem se oblikuju navike, vještine i stavovi koji mogu pozitivno utjecati na mentalno zdravlje svakog/e učenika/ce. Budući da je suvremeno društvo obilježeno rastom izazova koji su povezani s mentalnim zdravljem, poput stresa, socijalnog pritiska i nerazumijevanja, učitelji i stručni suradnici preventivnim ulaganjima, odgovarajućom podrškom i ranom intervencijom igraju važnu ulogu u osnaživanju mentalnog zdravlja učenika. Oni su stoga prva linija prepoznavanja poteškoća, ali i važne osobe za ranu intervenciju. Baš zato škole sve češće u svoje programe uključuju radionice socioemocionalne pismenosti i podrške mentalnom zdravlju, otvarajući time prostor za razgovor i usvajanje vještina kojima se jača psihološka otpornost, prije nego što izazovi s kojima se učenici susreću postanu nepremostivi.